Pred Sudom Bosne i Hercegovine vođen je krivični postupak protiv Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića, koji su u julu 1995. godine obavljali visoke rukovodeće i komandne funkcije u policijskim i bezbjednosnim strukturama na području Bratunca i Zvornika.

Optužnica je obuhvatala navode o njihovoj ulozi u genocidu u julu 1995. godine i djelovanju institucionalnih struktura u tom periodu. Postupak je bio složen, sa obimnim dokaznim materijalom, brojnim svjedočenjima i velikim brojem dokumenata.

Sud je donio oslobađajuće presude. U obrazloženju presude značajan fokus stavljen je na procesna pitanja – strukturu optužnice, objedinjavanje činjeničnih opisa, razdvajanje individualnih radnji, kao i na pravne standarde dokazivanja individualne i komandne odgovornosti. Sud je zaključio da, prema izvedenim dokazima, nije dokazano van razumne sumnje da su optuženi imali saznanja o konkretnim zločinima, niti da su posjedovali efektivnu kontrolu nad strukturama koje su u njima učestvovale.

Posebnu pažnju u predmetu zauzima svjedočenje osuđenog ratnog zločinca Momira Nikolića, čije su izjave imale različit sadržaj u različitim postupcima. U postupku pred Sudom BiH, Nikolić je naveo da je dobio naređenje od Ljubiše Beare da prenese zadatak organizacije prihvata i smještaja zarobljenika, pri čemu nije naveo angažovanje civilne policije u tom kontekstu, odnosno nije naveo da je Dragomir Vasić na bilo koji način učestvovao u genocidu.

Međutim, u ranijem postupku pred Haškim tribunalom, u okviru sporazuma o priznanju krivice, Nikolić je opisao sastanak održan 13. jula 1995. godine u prostorijama SDS-a, kojem su, pored njega, prisustvovali Ljubiša Beara, Miroslav Deronjić i Dragomir Vasić. U toj izjavi naveo je da se na sastanku razgovaralo o organizaciji ubijanja, logistici, transportu i bezbjednosnoj podršci, te da su u tom kontekstu pomenute i strukture civilne policije. Ova dva sadržajno različita iskaza predstavljaju dio složene dokazne slike predmeta.

Oslobađajuće presude u ovom postupku imaju i širi društveni kontekst. Takvi ishodi ne završavaju se samo sudskom odlukom, već otvaraju i pitanje prava na naknadu štete, odnosno isplate odšteta iz budžetskih sredstava države. Time sudski postupci proizvode i finansijske posljedice po javne fondove, odnosno po građane Bosne i Hercegovine.

Zbog toga ovaj predmet nije isključivo pravno pitanje, već i pitanje javnog interesa, transparentnosti i institucionalne odgovornosti. Način na koji se vode ovakvi postupci, način na koji se vrednuju dokazi, te način na koji se javnosti predstavljaju njihove posljedice, direktno utiču na povjerenje građana u institucije i na razumijevanje tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini.

Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH“ smatra da je važno o ovakvim predmetima govoriti smireno, precizno i odgovorno, jer samo otvoren i argumentovan pristup može doprinijeti istinskom suočavanju s prošlošću i izgradnji povjerenja u pravni sistem.