U tri sata iza ponoći, 6. jula 1995. godine pet raketa ispaljenih sa položaja VRS palo je na udaljenosti od 300 metara od Štaba holandskog bataljona u Potočarima. Do jutra, 6. jula 1995. godine holandski bataljon se suočio sa najtežim napadom na Srebrenicu od njegovog dolaska, pa je vršilac dužnosti komandanta ARBiH u Srebrenici, Ramiz Bećirović, zatražio od komandanta UNPROFOR bataljona da Bošnjacima vrati oružje koje su predali kao dio Sporazuma o demilitarizaciji iz 1993. godine što je on odbio rekavši da je „za odbranu enklave zadužen UNPROFOR“.
Granate VRS su u narednih nekoliko sati padale na različite položaje, a u 12:55 jedan srpski tenk je gađao direktno holandsku osmatračnicu „Fokstrot“ pogodivši u odbrambeni zid. U isto vrijeme komandant holandskog bataljona je telefonski izvjestio Štab sektora sjeveroistok i Komandu UNPROFOR-a u Sarajevu da je jedan civil ubijen a drugi teško ranjen kada je srpska granata pala između Potočara i Srebrenice. Do 14 sati istog dana, jedna granata je pogodila osmatračnicu „Fokstrot“, holandski komandant je proglasio stanje uzbune „crveno“, personalu naredio da ide u sklonište te telefonski zatražio zračnu podršku od komandanta Sektora sjeveroistok u Tuzli. Isti je usmeno odobrio i proslijedio zahtjev pretpostavljenoj komandi UNPROFOR-a u Sarajevu, no komandant je bio na godišnjem odmoru, pa je komandu preuzeo njegov zamjenik (Francuz) koji je odbio ovaj zahtjev, jer je prema njegovim riječima, upotreba zračne sile „posljednje pribježište“.
U svom djelu „Krv realpolitike“ bivša potparolka Haškog tribunala, Florens Hartman navodeći na osnovu „mase dokaza koji dokumentiraju opsadu Srebrenice“, da su vlade Britanije, SAD-a i Francuske znale i podržavale bosanske Srbe u naumu da zauzmu Enklavu. Između ostalog, Hartman navodi i da je na godišnjem odmoru u istom periodu (prije a i nakon 11. jula 1995. godine) bila većina UN-ovih zvaničnika odgovornih za Srebrenicu.
Tako je Jasuši Akaši, mirovni izaslanik UN-a u Jugoslaviji i jedini koji je imao ovlaštenja da zahtijeva zračnu podršku NATO-a, od 8. do 10. jula 1995. godine bio na sastanku u Ženevi i u Dubrovniku, te kako je kasnije tvrdio, do 11. jula nije ni bio upoznat sa situacijom u Enklavi. Ipak treba napomenuti da je Akaši već 15. jula 1995. godine bio na ručku sa Ratkom Mladićem i Slobodanom Miloševićem, a par godina kasnije kao svjedok Mladićeve odbrane pred Haškim tribunalom je istakao da u „zaštićenoj zoni“ nije sproveden proces demilitarizacije kako je to predviđeno Sporazumom, te da su SAD, Njemačka i „neke islamske zemlje“ i pored embarga UN-a, tajno naoružavale pripadnike Armije RBiH. Pored Akašija, na godišnjem odmoru su bili Kofi Anan, šef mirovnih operacija (u Štokholmu), Butros Gali, Generalni sekretar UN-a (u Africi) te Rupert Smit, operativni komandant UN-a za BiH (u Hrvatskoj), a bivša potparolka Haškog tribunala ne smatra da je to bila slučajnost.
Do večernjih sati, pripadnici VRS su prestali direktno gađati snage UNPROFOR-a koje nisu odgovorile ni na jedan njihov napad, dok su Bošnjaci iz opkoljene Srebrenice uzvraćali napade iz lakog oružja.
Istog dana u Nju Jorku je Sekretarijat Ujedinjenih nacija sastančio sa predstavnicima zemalja davalaca trupa. Rasprava je vođena o problemima sa kojima su se Snage suočavale na terenu i o ulogama koje su imale Snage za brzo djelovanje, a informacije o napadima VRS na „zaštićenu zonu“ još uvijek nisu ni stigle do njih.
Nakon što su srpske snage 6. jula 1995. godine izvršile napad na Srebrenicu, vršilac dužnosti komandanta ARBiH u Srebrenici, Ramiz Bećirović je 7. jula 1995. godine ponovo pozvao UNPROFOR da vrati oružje koje je držao na osnovu Sporazuma o demilitarizaciji. On je dodao da se navedeno pitanje mora riješiti „s obzirom na nemogućnost UNPROFOR-a da brani sigurnu zonu“.
Istog dana, napad na Srebrenicu je pokrenuo pitanje opravdanosti održavanja trupa u situaciji kada ne mogu braniti ni sebe, bar do raspoređivanja Snaga za brzo djelovanje, na čije raspoređivanje je, kako stoji u Izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o događajima u Srebrenici, „restrikcije nametnula bošnjačko/hrvatska Federacija“.
U popodnevnim satima 7. jula 1995. godine Specijalni pregovarač Ujedinjenih nacija Karl Bildt, u Beogradu se sastao sa Slobodanom Miloševićem i Ratkom Mladićem, čime je „nastavio napore da ponovo otpočne politički proces“. Dešavanjima u Srebrenici se Bildt na tom sastanku nije bavio, jer, kako je istakao kasnije, za njih nije ni znao, no tokom rata a i kasnije Slobodana Miloševića je nazivao „dobrim dečkom“ kojem je 11. jula 1995. godine poslao dirljivo pismo a nekoliko godina kasnije odbio svjedočiti u sudskom procesu protiv njeg pred Haškim tribunalom.
Situacija u Srebrenici 7. jula 1995. godine je bila relativno mirna zbog loših vremenskih uslova, ali oko 18 sati VRS je ispalila 18 artiljerijskih granata na naseljeni dio Srebrenice. Tog dana je ispaljeno ukupno 287 projektila sa položaja VRS dok je 21 ispaljen od strane Armije RBiH. U kasnim večernjim satima komandant Holandskog bataljona je izvjestio Sektor sjeveroistok o situaciji u Srebrenici. On je smatrao da je Drinski korpus dobio naređenje da „eliminiše“ ili „neutralizira“ bošnjačke snage u Enklavi, smanji broj snaga UNPROFOR-a ali da s tako malo ljudstva to neće moći učiniti u kratkom vremenskom periodu.
Svoj Izvještaj komandant holandskog bataljona je zaključio apelom: „U ime stanovnika Enklave Srebrenice tražim pomoć svim sredstvima: kopnenu i zračnu“. Par godina kasnije u svom Izvještaju Skupštini Ujedinjenih naroda, Generalni sekretar je naveo da „ni tekst ni sumarni pregled nisu prenešeni vođstvu UNFROFOR-a“.
Dana 8. jula 1995. godine u ranim jutarnjim satima, komandant Holandskog bataljona je razgovarao sa načelnikom Štaba UNPROFOR-a u Sarajevu ponovo tražeći zračnu podršku. Načelnik je omalovažio zahtjev te naredio povlačenje snaga UNPROFOR-a sa osmatračnice „Fokstrot“, jer je i on, kao i pretpostavljeni mu u Štabu UNFROFOR-a u Zagrebu, smatrao da Srbi, iako su prekoračili „Morionovu liniju“ sigurne zone, nemaju namjeru „da pregaze cijelu enklavu, već samo da zauzmu kontrolu nad strateškim dijelom južne Enklave“. Činjenica da su pripadnici VRS mjesec dana ranije već zauzeli jednu UN-ovu osmatračnicu te time uveliko prekoračili „Morionovu liniju“ sigurne zone pokazuje koliko je uvjerenje načelnika Štaba UNPROFOR-a bilo apsurdno a naredba o povlačenju holandskih vojnika pri napadima bosanskih Srba ukazuje na nespremnost i nemoć ili potpunu nezainteresovanost UN-a da zaštiti Bošnjake u Srebrenici.
U 13:59 sati, srpski tenk je prešao bošnjačke rovove koji su se nalazili u blizini osmatračnice „Fokstrot“, a pripadnici Armije RBiH, koji su neposredno prije toga izvršili evakuaciju prednjih tranšeja, povukli su se 100 metara iza osmatračnice. Komandant Holandskog bataljona je na raspolaganju imao protivtenkovske rakete AT-4, koje su mogle biti korištene da se uzvrati vatra na tenk VRS koji je bio ispred njih, no umjesto toga, pukovnik Karemans je naredio personalu na osmatračnici „Fokstrot“ da se povuče.
Pukovnik Karemans je u tom trenutku odlučio da životi oko 40000 Bošnjaka opkoljene i napadnute Enklave koja se nalazila pod njegovom zaštitom, nisu vrijedni života njegovih vojnika.
U 14:26 sati dva srpska vojnika su ušla u holandsku osmatračnicu „Fokstrot“ bez ikakvog suprotstavljanja, a nakon par minuta pridružili su im se i drugi pripadnici VRS koji su naredili vojnicima UNPROFOR-a da napuste osmatračnicu i ostave pancire i oružje. Na kraju im je dozvoljeno da ponesu pancire, no oružje su morali ostaviti vojnicima VRS.
Pri tom kukavičkom činu, dok su se u transporteru, poraženi bez borbe, povlačili prema bazi u Potočarima, naišli su na tri pripadnika Armije RBiH koji su im blokirali put. Dobivši naređenje od čete B da ukoliko Bošnjaci nemaju protivtenkovsko oružje „nastave preko prepreke“, jedan pripadnik Armije RBiH je otvorio vatru na njih, pri čemu je ubio jednog holandskog vojnika.
Nakon osvojene osmatračnice „Fokstrot“ 8. jula 1995. godine Srbi su nastavili s napadima na osmatračnice „Sijera“ i „Juniform“ koje su bile na putu njihovog napredovanja. U naredna četiri sata holadski vojnici su predali i osmatračnicu „Juniform“ a 20 vojnika VRS ih je razoružalo, uzelo im pancire i ponudilo izbor ili da se pridruže personalu Vojske Republike Srpske na teritoriji koju su kontrolisali Srbi ili da se vrate u Srebrenicu. Oni su, kukavički, prihvatili prvu ponudu, pravdajući se kasnije, kako su odlučili da se vrate u Srebrenicu, ali da su na prvoj krivini vidjeli Bošnjake sa protivtenkovskim oružjem te su ipak odlučili da se pridruže personalu VRS u strahu da se ne ponovi scenarij koji se dogodio kada su napuštali osmatračnicu „Fokstrot“.
Pripadnici Holandskog bataljona su se 8. jula 1995. godine u 18:30 sati pridružili pripadnicima VRS koji su ih odveli na teritoriju pod kontrolom bosanskih Srba.
Prilikom napuštanja Srebrenice i odlaska u sigurni Bratunac sa pripadnicima VRS, razoružani pripadnici Holandskog bataljona su poslali poruku četi B i osmatračnici Sijera: „Bolje je da osmatračnica Sijera ostane na položaju, pošto je preopasno kretati se dok se sav bošnjački personal ne povuče“ – što direktno implicira da su pripadnici Holandskog bataljona štitili sebe od Bošnjaka, a ne Bošnjake od pripadnika VRS.
Kasno navečer toga dana Štab UNPROFOR-a u Sarajevu je poslao Izvještaj Štabu u Zagrebu u kojem se navodi da su Srbi preuzeli kontrolu nad dvije osmatračnice a da je treća opkoljena, te da je to samo pokušaj bosanskih Srba da ograniče veličinu Enklave i da je to ustvari njihov odgovor na žrtve koje su im prošlog mjeseca nanijeli bošnjački napadi. Zaključak Izvještaja je da se očekuje napeta situacija unutar Enklave.
Dok su srpski vojnici osvajali osmatračnice pod kontrolom UNPROFOR-a Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je održao od ranije planiran sastanak u Ženevi na kojem nije bilo ni pomena o dešavanjima u Srebrenici jer niti jedan zvaničnik Ujedinjenih nacija nije ni bio obaviješten o napadima bosanskih Srba na Enklavu, a o ozbiljnosti situacije su telefonski, tek narednog dana, obaviješteni od Štaba UNPROFOR-a.
Po prijemu ovog Izvještaja Specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN-a je delegirao svoje ovlaštenje za upotrebu bliske zračne podrške na komandanta UNPROFOR-a koji je po dolasku u Zagreb obaviješten da nikakav zahtjev za zračnu podršku nije stigao u Zagreb.
Posmatrači UN-a u Sektoru sjeveroistok su 9. jula 1995. godine dostavili svoju procjenu situacije u Srebrenici u kojoj su jasno naveli da holandski vojnici nisu sposobni kontrolisati situaciju u te da su: „civilno stanovništva, Armija RBiH i holandski vojnici prepušteni na milost VRS“. Ipak, važno je napomenuti, da je komandant Holandskog bataljona, samo dva dana prije, odbio zahtjev Ramiza Bećirovića da vrati oružje Bošnjacima koje su im oduzeli u procesu demilitarizacije tvrdeći da je UNPROFOR odgovoran za odbranu, a ne oni. Također, Bećirović je tražio od komandanta Holandskog bataljona da im holandski vojnici koji ne žele da ulaze u sukob sa pripadnicima VRS daju svoje oružje kako bi se mogli braniti, jer su isto učinili i pripadnici ukrajinskog bataljona u Enklavi Žepa, no i ovaj zahtjev je odbijen, iako je bio svjestan, kao što se navodi u Izvještaju posmatrača UN-a, da njegovi vojnici nisu sposobni kontrolisati situaciju u Srebrenici.
Istog dana, u 9 sati ujutro, srpski vojnici su stupili na osmatračnicu „Sijera“ pri čemu su razoružali vojnike i naredili im da voze do osmatračnice „Eho“ koju su pripadnici VRS zauzeli mjesec dana ranije, a nakon toga posadi UNPROFOR-a naredili da vozi do Bratunca odakle su se i javili pretpostavljenoj komandi, rekavši da prema njima dobro postupaju te da će ih evakuisati za Holandiju.
U isto vrijeme, načelnik Štaba UNPRFOR-a je nazvao generala Tolimira u Glavnom štabu VRS traživši od njega da vojnike iz Bratunca odmah pusti u Potočare, na što mu je Tolimir rekao da će prenijeti „prijedlog“ podčinjenima na terenu te izrazio saučešće zbog ubistva jednog holandskog vojnika od strane Bošnjaka.
Za to vrijeme, oko 3000 Bošnjaka takozvanog Švedskog naselja je počelo da bježi prema Potočarima i bazi UN-a. Komandant je naredio četi B da uspostavi privremenu osmatračnicu u blizini Naselja a ista je poslala jedan transporter koji je tamo stigao u 11 sati prolazeći pored kolona izbjeglica koji su bježali sa svih strana prema Potočarima. Oko 14 sati četa je izvijestila da je stigla u Naselje no da je ono ustvari prazno a u povratku ove vojnike UNPROFOR-a je razoražala grupa od 20-ak Srba pri čemu su im uzeli transporter i naredili da pješače prema teritoriji pod srpskom kontrolom.
U toku dana, tri osmatračnice UNPROFOR-a su izložene napadima Vojske Republike Srpske, a komandant UNPROFOR-a je naredio da se prikupe ciljevi ukoliko bude bilo potrebe za zračnom podrškom te nazvao generala Tolimira koji mu je rekao da holandski vojnici nisu ratni zarobljenici te da su sami potražili pomoć od vojnika Vojske Republike Srpske a oni su im istu i pružili.
Uskoro je i načelnik Štaba UNPROFOR-a nazvao Tolimira izrazivši svoju zabrinutost vezano za situaciju u Srebrenici te tražio objašnjenje za srpske napade, rekavši mu da će UNPROFOR svim silama braniti Enklavu ukoliko se srpski vojnici ne povuku posebno jer Bošnjacima nije vraćeno oružje koje im je oduzeto prema Sporazumu o demilitarizaciji. Tolimir mu je odgovorio da će provjeriti situaciju te ga ponovo nazvati za 30 minuta što nije učinio. Ovim razgovorom, komandant UNPROFOR-a je ustvari dao vjetar u leđa vojnicima VRS obznanivši im koliko su pripadnici Armije RBiH nespremni i nemoćni da se odupru napadima. U svom Izvještaju Generalni sekretar UN-a navodi i srpske izvore koji tvrde da su se za ovu akciju odlučili tek nakon što su ustanovili da je UNPROFOR nezainteresovan ili nespreman da brani Enklavu.
U isto vrijeme, pripadnici VRS su osvojili i osmatračnicu Delta a vojnici UNPROFOR-a su odabrali da budu odvedeni u obližni gradić Milići koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba. Do 9. jula 1995. godine 30 vojnika UNPROFOR-a je odabralo da ostavi Srebrenicu i pređe na teritoriju koju su kontrolisati Srbi koji su ušli četiri kilometra u Enklavu i bili na samo jedan kilometar udaljenosti od Srebrenice.
Komandant UNPROFORA je nakon razgovora sa Štabom u Zagrebu odlučio da holandski vojnici blokiraju srpski prilaz Srebrenici s juga, očekujući da će uzvratiti vatru ukoliko Srbi odluče da napadnu Holandski bataljon te nadajući se zračnoj podršci za koju je poslan Zahtjev iz Štaba u Sarajevu i koji je ostao na čekanju do samog pada Srebrenice. Naime, Specijalni izaslanik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija je odlučio da umjesto zračnog napada, zahtjeva od VRS obustavu ofanzive na Srebrenicu te povlačenje njihovih trupa iz Enklave.
Načelnik Štabu UNPROFOR-a u Zagrebu je u telefonskom razgovoru sa Tolimirom jasno naveo svoje zahtjeve, te istakao da će kao upozorenje iste dobiti i u pisanoj formi. Tolimir je odbio da prizna da su Srbi napali UNPROFOR i Enklavu. On je tvrdio da su srpske snage samo zauzele područje odakle su ih Bošnjaci navodno napadali, te da su prekršili Sporazum o demilitarizaciji. Načelnik Štaba UNPROFOR-a je razgovor završio ultimatumom – ukoliko Srbi ne povuku svoje snage iz Srebrenice u roku od dva sata, UNPROFOR će odgovoriti svim raspoloživim sredstvima. Ova prijetnja je nakon svih dotadašnjih propusta UNPROFOR-ovih snaga da reaguju djelovala bezazleno i smiješno.
Ipak, u dogovoru sa NATO izaslanicima odlučeno je da avioni NATO-pakta budu spremni za 06:00 sati narednog jutra ukoliko bude bilo potrebe za zračnom podrškom.
U ranim jutarnjim satima 10. jula 1995. godine, četa B Holandskog bataljona je počela sa uspostavom punktova koji bi spriječili ulazak srpskih snaga u Srebrenicu. Komandant Karemans je dao uputstva komandirima četiri jedinice koje su bile raspoređene na punktovima da ukoliko pripadnici VRS pokušaju probiti punktove prvo ispale pucanj upozorenja a nakon toga da se upuste u direktnu borbu ako srpski vojnici ne odustanu od svojih namjera.
Sve ove odluke dešavaju se bez ikakvih konsultacija sa pripadnicima Armije RBiH koji su se nalazili u Srebrenici.
U sjedište UN-a je stigao Izvještaj Specijalnog izaslanika Generalnog sekretara UN-a u kojem je istaknuto da su srpske snage nastavile svoj napad te da je u gradu zabilježeno više od 100 eksplozija.
Specijalni izaslanik je podnio kratak Izvještaj Vijeću sigurnosti a isti je bio netačan. Naime, on je u svom izvještaju tvrdio da je granatiranje prestalo, da su Bošnjaci napali holandske vojnike, a o zahtjevima za zračne napade nije izvijestio Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Istog dana pripadnici VRS su nastavili granatirati grad a oko 2000 civila se okupilo ispred bolnice nadajući se da bi ih njen „specijalni status“ mogao zaštiti od srpskog napada. UNHCR je izvjestio da je do 13 sati poginulo najmanje šest a ranjeno preko 20 civila kao rezultat granatiranja naseljenih područja, a oko 18:30 četa B je izvjestila da se srpska pješadija pojavila na uzvisini koja je nadgledala grad, u blizini B2 punkta Holandskog bataljona. Komandir čete je naredio da se ispali pucanj upozorenja iz minobacača 81mm, što je i učinjeno, a nakon toga da pucaju iznad glava srpskim vojnicima iz mitraljeza postavljenog na oklopno vozilo. Nakon nešto manje od dva sata, pripadnici VRS su se povukli a komandant Holanskog bataljona je po ko zna koji put tražio od štaba UNPROFOR-a za Sektor sjeveroistok da pošalju zračnu podršku. Prijedlog je, kao i svaki put do tada proslijeđen za Sarajevo, pa za Zagreb no konkretna pomoć nikada nije došla.
Negdje oko 19 sati iz Štaba UNPROFOR-a u Zagrebu je potvrđeno da su avioni osposobljeni i biće spremni za sat vremena ukoliko bude potrebe za zračnom podrškom, a nakon pola sata je javljeno da je napadnuta i osmatračnica „Lima“.
Specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN je u 19:10 sati pokušao da stupi u kontakt sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem ali bezuspješno a samo pola sata nakon toga komandant UNPROFOR-a je sazvao sastanak Tima za krizne situacije na kojem je zahtijevao da NATO piloti budu u kabinama obzirom da su Srbi prekršili jasna upozorenja. On je također utvrdio da mete za gađanje ne postoje pri čemu se usprotivio jedan član njegovog tima rekavši da su identificirana dva tenka i artiljerija te da su oficiri za navođenje aviona za ciljeve na zemlji, na pozicijama. Načelnik Štaba UNPROFOR-a je upozorio svoje osoblje da je Vlada Holandije prebacila težište na izbjegavanje žrtava među svojim vojnicima.
On je nakon toga zatražio da stupi u kontakt sa holandskim Ministarstvom odbrane kako bi utvrdio koju vrstu reakcije oni podupiru. U razgovoru je saznao da će se Holandija prikloniti odgovorima za koje UNPROFOR utvrdi da su najdjelotvorniji čak i ako isti izazovu odmazdu protiv holandskih vojnika koji se nalaze na teritoriji koju kontrolišu srpske snage.
U isto vrijeme, Specijalni izaslanik UNHCR-a je uputio telefonski poziv Specijalnom izaslaniku Generalnog sekretara UN-a kako bi ga obavijestio da se u gradu nalazi 40000 izbjeglica te da vlada stanje panike.
Predsjednik Alija Izetbegović je u razgovoru sa Generalnim sekretarom UN-a par godina nakon genocida u Srebrenici rekao da je oko 19 sati 10. jula 1995. godine stupio u kontakt sa predstavnikom Izvršnog odbora Opštine Srebrenica, Osmanom Suljićem kojem je rekao da bošnjački branitelji upotrijebe protivtenkovsko oružje koje im je isporučeno par mjeseci prije toga. Naime, on je smatrao da su Bošnjaci bili u mogućnosti da unište samo jedan ili dva srpska tenka napad bi bio zaustavljen. Kasnije je, kako kaže predsjednik Izetbegović, saznao da Bošnjaci u Srebrenici nisu ni znali rukovati navedenim oružjem.
Ipak treba istaći da je u Srebrenici u julu 1995. godine samo jedan čovjek, Ramiz Bećirović, načelnik Štaba 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine imao nekog vojnog znanja, budući da su svi mlađi kadrovi, uključujući i komandanta Nasera Orića, povučeni iz Srebrenice zbog školovanja u Zenici.
Sead Delić, komandant 2. korpusa Armije RBiH je par godina kasnije, pravdajući svoju odgovornost, istakao da su u Tuzlu stigle informacije da se protivtenkovsko oružje Crvena strijela (TF-8) i pored uputstva, nije adekvatno upotrijebljeno, te da su, iako je njena preciznost veća od 90 %, ispaljena dva projektila koja su promašila tenk koji se prvi kretao što je ohrabrilo pripadnike VRS da nastave dejstva.
U 21:15 sati, komandant UNPROFOR-a je razgovarao s generalnom Tolimirom koji je tvrdio da srpski vojnici nisu pucali na holandske vojnike te ponudio siguran izlaz pripadnicima Ujedinjenih nacija, nevladinim organizacijama i lokalnom stanovništvu, na što mu je komandant odgovorio da Ujedinjene nacije nikada neće napustiti Enklavu te zatražio da Srbi zaustave svoj napad. Samo pet minuta nakon tog poziva, Štab UNPROFOR-a u Sarajevu je izvjestio da su „Srbi zaobišli holandske blokade te da Holanđani i Bošnjaci koordiniraju zajedničku odbranu“ što je navelo komandanta UNPROFOR-a da nazove Mladića rekavši njegovom oficiru da je situacija u Srebrenici nepodnošljiva te da će biti primoran upotrijebiti silu, na što mu je on odgovorio da je to samo „bošnjačka propaganda“.
U 21:35 primljen je Izještaj u Zagreb da su borbe u Srebrenici zaustavljene a komandant Mirovnih snaga je zaključio da se UNPROFOR suočava sa tri scenarija i to:
1. Ništa ne činiti što bi dovelo do toga da Srbi ili zaustave svoje napredovanje ili potpuno zaobiđu Holanđane
2. Odmah pozvati zračnu podršku, ali ta mogućnost se odbacuje zbog mraka i „konfuzne situacije“
3. Čekati upotrebu zračne podrške do jutra kako bi se izbjegla mogućnost gađanja vlastitih vojnika
Komandant UNPROFOR-a je kasnije tvrdio da zračnu podršku nije koristio zbog mraka ali i jer je smatrao da je bolje da holandska pješadija zaustavi srpsku, što je imajući u vidu situaciju koja je vladala u Srebrenici i sve pređašnje događaje bilo kranje nerealno i nemoguće.
U međuvremenu je Karl Bildt nazvao Generalnog sekretara UN-a rekavši mu da se sastao sa Slobodanom Miloševićem koji mu je rekao da od njega ne očekuju mnogo jer ga bosanski Srbi „ne slušaju“. Pola sata nakog toga, još jedan netačan izvještaj komandanta UNPROFOR-a je otišao u sjedište Ujedinjenih nacija u Nju Jorku. U istom je komandant tvrdio da su se holandski vojnici upustili u borbu protiv srpskih vojnika što je bilo netačno jer je ispaljen samo rafal upozorenja.
Negdje oko ponoći komandant UNPROFOR-a u Srebrenici se sastao sa bošnjačkim vođstvom (načelnik, zamjenik načelnika, predsjednik Izvršnog odbora i načelnik Štaba 28. divizije Armije RBiH) te ih obavijestio da su Srbi ponudili ultimatum za „predaju“ što je UNPROFOR odbio rekavši da 11. jula od 06:00 očekuje masovne zračne udare od NATO snaga ukoliko se Srbi ne povuku. Načelnik Štaba 28. divizije Armije RBiH je tražio od komandanta UNPROFOR-a u Srebrenici uputstva šta bi njegovi vojnici trebali činiti tokom zračnih udara, na što mu je komandant odgovorio da se povuku što dalje od trenutne linije fronta i da zauzmu skoništa u svojim kućama. Slušajući naređenja komandanta holandskog bataljona, načelnik Štaba 28. divizije Armije RBiH je naložio svojim vojnicima da se povuku iz grada. U toku noći je primijećeno da se oko 1000 do 1500 bošnjačkih vojnika povlači iz Srebrenice.
Dana 11. jula 1995. godine Holandskim vojnicima je iz Sektora sjeveroistok iz Tuzle rečeno da budu u bunkerima jer će NATO napadi započeti u 06:55 sati. Nakon što napadi nisu realizovani, zamjenik komandanta UNPROFOR-a u Srebrenici je nazvao šefa Sektora sjeveroistok koji mu je rekao da ne postoji evidencija o tome da su uopšte traženi zračni napadi. Dok su holandski vojnici čekali zračnu podršku a pretpostavljene komande razlog za istu, pripadnici UNMO-a su u 07:55 sati izvjestili da je situacija u Enklavi: „Neobična, ali jezivo tiha i mirna“.
Što se zračnog napada tiče, ostaje nejasno zašto se on nije dogodio, čak i kada su pripadnici VRS ušli u „sigurnu zonu“.
Dokumenti o zahtjevu za istu ne postoje pa se u Izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija pretpostavlja da je došlo do entropije u komunikaciji između komandi UNPROFOR-a u Sarajevu, Tuzli i Srebrenici, no zaštitnički, Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, nije odgovorio na pitanje: „Ko je kriv“.
Osim toga NATO je izvjestio načelnika Štaba UNPROFOR-a da se avioni vraćaju u Italiju zbog goriva, te da će biti na raspolaganju tek u 14:00 sati što je, smatrao je načelnik, prihvatljivo, obzirom da srpski napad nije nastavljen. Ipak, u 11:00 sati pripadnici VRS su napali holandske vojnike te započeli sa granatiranjem osmatračnica „Majk“ i „Novembar“, a tek u 12:17 sati u Zagreb je došlo odobrenje za zračnu podršku, no komandant UNPROFOR-a je zahtjev stavio na čekanje sve dok ne dobije sve potrebne informacije s terena.
Tačno u 13:30 sati, dvije granate su pogodile bazu čete B u kojoj se nalazilo između 4000 i 5000 ljudi a tačan broj povrijeđenih se ne zna a u 14:07 sati postavljena je srpska zastava na pekaru u Srebrenici, čime je i potvrđeno da je Srebrenica okupirana. Važno je napomenuti da pri ulasku u Srebrenicu, srpske snage nisu naišle na otpor.
Do tog trenutka najmanje 3 (a moguće i 5) zahtjeva za zračnu podršku na svim nivoima UN komandovanja je odbijeno, a holandski bataljon nije ispalio niti jedan hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga.
U 14:40 sati 2 NATO aviona od mogućih 18 koliko ih je nadlijetalo Srebrenicu, ispustila su ukupno 2 bombe koje nisu načinile mnogo štete, a pripadnici VRS su radiom obavijestili Holandski bataljon da će izvršiti granatiranje baze u kojoj se nalazilo desetine hiljada stanovnika ukoliko se NATO avioni odmah ne povuku. Holandski ministar odbrane je također odmah zahtjevao od UN-a da prekine zračne napade smatrajući da su holandski vojnici koji se nalaze na teritoriji pod kontrolom Srba direktno ugroženi.
Holandski vojnici su se iz Srebrenice povukli u Potočare a preko 20000 civila, uključujući žene, djecu i starce, uputili su se za njima očekujući da će ih spasiti. Oni su vidjevši da nemaju dovoljno hrane za sve u bazu pustili samo oko 5000 civila, a ostalima su ulaz zabranili.
Većina muškaraca pomoć nije tražila u bazi u Potočarima, niti bi je po svemu sudeći ni dobila, nego su odlučili da će u koloni krenuti na put dug oko 50 km prema Tuzli kroz šume i srpske linije preko dijelom minirane teritorije.
U 20:30 minuta komandant Holandskog bataljona se sastao sa Ratkom Mladićem i Milenkom Živanovićem u hotelu „Fortuna“ u Bratuncu, kako bi objasnio Mladiću u kakvom položaju se nalaze civili u Potočarima no to mu nije pošlo za rukom obzirom da je Mladić bez imalo poštovanja i straha optužio Holanđane i UN što su koristili zračnu silu na pripadnike VRS te zatražio da mu u 23:30 na isto mjesto dovede predstavnike izbjeglica te nekoga iz civilne vlasti. Komandant se u hotel „Fortuna“ vratio sa direktorom više škole u Srebrenici kojeg je izabrao za predstavnika izbjeglica a od civilnih vlasti jedino se Ibran Mustafić odlučio na odlazak u bazu u Potočare.
Mladić je na ovom sastanku obećao da će evakuisati oko 100 ranjenih Bošnjaka iz baze UN-a te zatražio od komandanta UNPOFOR-a u Potočarima da mu dovede Nasera Orića na što mu je komandant odgovorio da Orić nije u Enklavi.
Pri povratku u bazu, komandant holandskog bataljona je poslao izvještaj u Zagreb, Sarajevo, Tuzlu kao i u Krizni štab u Hagu, opisujući sastanke koje je imao sa Mladićem. On je u svom izvještaju zaključio da se trenutno na jednom kvadratnom kilometru nalazi 15000 ljudi, koje je on nesposoban da brani, te da su oni poput „glinenih golubova“. Izvještaj je završio molbom: „Ja sam odgovoran za ove ljude, (pa ipak) nisam u mogućnosti da branim ove ljude, da odbranim vlastiti bataljon, da pronađem pogodne predstavnike među civilima, jer zvanični organi zasigurno nisu na raspolaganju, da pronađem predstavnike među vojnim vlastima jer pokušavaju da izbore put do područja Tuzle…Po mom mišljenju postoji jedan izlaz; pregovori danas na najvišem nivou, Generalni sekretar UN-a, najviše nacionalne vlasti bosanskih Srba i Bosanske vlade“.