– Međunarodni sud je utvrdio da se broj ubijenih u genocidu u Srebrenici kreće između sedam i osam hiljada. Da bi došli do tog zaključka, sudije su u predmetu Krstić prihvatile i razmotrile mnogo materijalnih dokaza.
– Među dokaznim materijalom kojim su se sudije koristile da bi utvrdile broj ljudi koje su bosanski Srbi ubili nalazi se dokazni materijal iz masovnih grobnica gde su žrtve pokopane. Pretresno vijeće je pregledalo i analiziralo dokazni materijal iz 21 masovne grobnice koje je MKSJ ekshumirao u periodu između 1996. i 2000. godine
– Od tog broja, 14 su bile “primarne grobnice”, u koje su tijela žrtava pokopana odmah nakon što su bili ubijeni. Snage bosanskih Srba naknadno su prekopale osam takvih primarnih grobnica pokušavajući da prikriju svoje zločine
– Tokom perioda od nekoliko nedjelja u septembru i oktobru 1995, iskopali su tijela iz primarnih grobnica i ponovo ih zakopali na drugim lokacijama koje su nazvane “sekundarnim grobnicama.” Od 21 masovne grobnice, bilo je sedam takvih “sekundarnih” grobnica.
– Utvrđivanje tačnog broja tijela u svakoj masovnoj grobnici bio je veoma težak zadatak, dodatno komplikovan činjenicom da su snage bosanskih Srba raskomadale ostatke mnogih tijela kad su ih iskopavali i ponovo zakopavali koristeći tešku mehanizaciju. Tako su se dijelovi tijela jedne osobe mogli naći u dvije odvojene masovne grobnice — i primarnoj i sekundarnoj.
– Kada su sudije u predmetu Krstić u augustu 2001. donijele presudu, uzeli su na znanje da je Tužilaštvo identifikovalo 18 dodatnih masovnih grobnica koje još nisu bile ekshumirane.
– Pretresno vijeće u predmetu Krstić kao dokazni materijal je saslušalo presretnute razgovore između vojnika VRS, uključujući i Krstićeve, koji potvrđuju činjenicu da su snage bosanskih Srba ubile između sedam i osam hiljada zarobljenih bosanskih Muslimana.
– Razgovor snimljen 13. jula 1995. u 17:30 časova, koji pokazuje da su do tog trenutka snage bosanskih Srba već zarobile oko 6.000 ljudi.
– Dana 18. jula 1995, neidentifikovani bosanski Srbin izjavio je u presretnutom razgovoru da je od 10.000 vojno-sposobnih muškaraca iz Srebrenice, “četiri do pet hiljada sigurno riknulo.”
– Pretresno vijeće je takođe dobilo transkript presretnutog razgovora generala Krstića i pukovnika VRS-a Ljubiše Beare, kojeg je MKSJ takođe osudio, snimljen u 10:00 časova 15. jula 1995, usred operacije ubijanja. U tom razgovoru, Beara traži od Krstića dodatne snage i kaže: “Ne znam šta da radim, najozbiljnije ti kažem, Krle [Krstićev nadimak]. Ima još 3.500 “paketa” koje mora da razdijelim, a nemam rješenja.” Krstić odgovara: “Je*i ga, videću šta mogu.” Pomoću drugih presretnutih telefonskih razgovora, Tužilaštvo je uspjelo da pokaže da riječ “paket” znači “zarobljeni bosanski Musliman”, a da riječ “isporučiti” znači “ubiti ih'”.
– Možda najuvjerljivije dokaze koje je Tribunal čuo, a koji pokazuju da su snage bosanskih Srba ubile sedam do osam hiljada bosanskih Muslimana, izrekli su ljudi koji su sami učestvovali u operaciji ubijanja. Na suđenju Krstiću, Pretresno vijeće je čulo svjedočenje Dražena Erdemovića, vojnika 10. diverzantskog odreda VRS, koji je učestvovao u jednom od najvećih pogubljenja izvršenom 16. jula 1995. na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Erdemović se izjasnio krivim za učestvovanje u tim pogubljenjima i kasnije je svedočio u predmetu protiv generala Krstića.
– U svom svjedočenju Erdemović je objasnio da je njegova jedinica u jutro 16. jula 1995. dobila naređenje da ode na Vojnu ekonomiju Branjevo. Ubrzo nakon što su došli na imanje, počeli su da stižu autobusi puni bosanskih Muslimana. Erdemoviću i drugim članovima njegove jedinice bilo je naređeno da strijeljaju zarobljenike. Erdemović je svjedočio da su, prema njegovoj procjeni, samo toga dana ubili između 1.000 i 1.200 muškaraca bosanskih Muslimana.
– U Republici Srpskoj i Srbiji može se čuti ne samo da je broj mrtvih bio manji od navedenog, već i da žrtve nisu bili civili ili ratni zarobljenici, već zapravo vojnici koji su poginuli u borbi. Dakle, prema tim tvrdnjama, snage VRS su postupale u skladu sa zakonima ratovanja i u Srebrenici nije počinjen nikakav zločin. Dokazni materijal koji je prikupljen tokom ekshumacija i koji je Pretresno vijeće razmatralo u predmetu Krstić ukazuje na nešto sasvim suprotno. Taj dokazni materijal pokazuje da većina žrtava nije ubijena u borbi već tokom masovnih pogubljenja. U masovnim grobnicama koje su ekshumirane, istražitelji Međunarodnog suda otkrili su na hiljade poveza za oči koji su bili na tijelima ili pored tijela žrtava i na hiljade komada tkanine, konopca ili žice koji su korišteni da bi se žrtvama vezale ruke. Ljudi sa povezom na očima ili rukama vezanim na leđima očigledno nisu mogli poginuti u borbi. Pretresno veće je takođe konstatovalo da su neke od žrtava nađenih u masovnim grobnicama bile teški invalidi, pa prema tome nije bilo vjerovatno da se radi o borcima.
– Svjedočenja malobrojnih žrtava koje su preživjele ta pogubljenja takođe jasno pokazuju da su snage VRS bezobzirno ubijale civile, odnosno ratne zarobljenike, što predstavlja teško kršenje Međunarodnog humanitarnog prava. Jedan svjedok koji je preživeo pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo prisetio se trenutka kada se našao pred streljačkim vodom: “Kad su otvorili vatru, bacio sam se na zemlju… I na moju glavu je pao jedan čovjek. Mislim da je taj poginuo na licu mjesta. Osjećao sam kako po meni curi topla krv… Čuo sam kako neko zapomaže. Preklinjao je da ga ubiju. A oni su samo rekli: ‘Neka pati. Kasnije ćemo ga ubiti.'“
– U Srbiji i Crnoj Gori se često čuje i da je ono što se desilo u Srebrenici ne predstavlja genocid. Odbrana generala Krstića nije pobijala činjenicu da su snage bosanskih Srba pogubile znatan broj muškaraca bosanskih Muslimana, ali se nije složila da to predstavlja djelo genocida. Odbrana je tvrdila da ubijanje čak 7.500 bosanskih Muslimana ne predstavlja značajan dio grupe bosanskih Muslimana, kojih ima ukupno 1,4 miliona, niti čak značajan dio u odnosu na 40.000 bosanskih Muslimana iz Srebrenice.
– Pretresno veće je zaključilo da dokazi pobijaju tvrdnje odbrane. Snage bosanskih Srba su u periodu od samo sedam dana sistematski pogubile između sedam i osam hiljada muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Istovremeno su ostatak bosansko-muslimanskog stanovništva, nekih 25.000 ljudi, prisilno raselile iz Srebrenice. Pretresno veće je zaključilo da su snage bosanskih Srba morale biti svjesne da će ubistvo dvije ili tri generacije muškaraca imati trajan i razarajući efekat po preživljavanje bosansko-muslimanske zajednice u Srebrenici. Snage bosanskih Srba su znale da će ubijanja muškaraca i prisilno premještanje žena, djece i staraca neizbežno za posljedicu imati fizički nestanak bosansko-muslimanskog stanovništva iz Srebrenice.